petak, 19.05.2006.
FF
Zatvorija si škure.
Ne skroz, taman onoliko koliko triba da se bokun sunca protisne između dva izlizana drva i sklizne mi na golo bedro. Cvrčci gude po svoju, sve ostalo muči. Pokušavan se sitit šta san ono sanjala dok me preplavljuje poznati miris.
Tvoj.
Počneš se smijat jer uzaludno izbjegavan taj bokun sunca. Pa ti stavin dlan preko usta. A ti mi kažeš da mi prsti još mirišu na maslinovo ulje. Neka. Volin taj miris.
Smišno mi je ovo lito. Varamo ga cilo vrime zakutcima jeseni i proljeća koje smo mu ukrali. I ovi bokun sunca uporno me podsjeća da je ipak sedmi misec.
Dobar je osjećaj. Dobar je osjećaj riješit se onih par teških ispita i sad bit tu s tobon.
Ovo vrime između ručka i popodnevnog kupanja najdraži mi je dio dana.
Volin te slušat kako se smiješ. Makar su mi zatvorene oči znan ti izraz lica.
Jesan ti rekla da mu je ono postala nadraža igračka? Ni na plažu ne ide bez njega. Jesan ti rekla da su nas pozvali na ručak sutra? Moraš probat njene ljetne specijalitete. Auto ćemo usput oprat. Ovako šporko nije bilo od prije Uskrsa.
Al ne da mi se sad o tome razmišljat. Ne da mi se uopće razmišljat.
Cvrčci ne odustaju, sunce se ni kroz škure ne da, a ti se ne možeš stat smijat...
Spremit ću ovu bonacu negdi di je niko neće nać. Za neku proljetnu noć kad bude puno više tjeskobe, neizvjesnosti ili nostalgije u zraku.
Kad budemo udisali zatišje prid neveru
- 11:19 -
četvrtak, 18.05.2006.
IZLAZ
Nije otvorio prva vrata. Stajala je potpuno mirno i gledala vozaca koji ju je ignorirao. Sve bakice, studenti i srednjoskolci usli su na ostala vrata a ona je i dalje stajala. Zivcirao ju je taj vozac. Jednom se izderao na jadnu staricicu koja je izlazila na prva vrata.
-Tamo van je izlaz! Jeste coravi pa ne vidite da pise ULAZ povise vrata?!?
A ona je bez ijedne rijeci umorno pogledala druga vrata. Sigurno su joj se ucinila jako daleko. Onda je tiho uzahnula, omotala skvrcene prste oko rukohvata sumnjive cistoce i s velikim se naporom odgegala do drugih vrata. Isti taj vozac sada je odbijao otvoriti vrata na kojima pise ULAZ. A ona je ulazila.
Proslo je mozda petnaest sekundi. Vrlo dugih i za nju i za njega i ostale zivcane umorne putnike. Otvorio je vrata bez da ju je pogledao. U trenu je zapahnuo topli, ustajali zrak. To je znaci problem, gospodinu je zima. Ali staricica nije umorna i bolna. Koje govno od covjeka.
Prosla je pokraj ponistivaca i stisnula praznu kartu u dzepu. E bas nece. Njegova voznja ne vrijedi devet kuna.
Progurala se do sredine autobusa trudeci se da ne udari nikog laktom ili svojom velikom torbom. Hvatala je rukohvate visoko u nadi da su tamo cisci i da tako nece nikom tko sjedi pocupati kosu. Jer je i sama to mrzila. Debele rukavice i topli sal radili su prekovremeno tog dana. Nije ih skidala ni u predavaonicama. Osjecala se kao da ce se razboliti. Opet. Bila je umorna, pospana i zadovoljna sto je jos jedan radni dan za njom. Nije joj smetala buka i naglo kocenje. Nisu je zivicirale ucenice ekonomske i njihova piskutava rasprava o nepravedno ocijenjenom knjigovodstvu. Ni mali buntovnik koji je u jednolicnom ritmu mrdao glavom sa slusalicama u usima. Niti dva nagluha penzionera koji su dugo komentirali vrijeme. Cak ni pjesma s radija za kojeg bi se kladila da je narodni. Opet je tonula u onu neku crnu rupu autobusa koju nitko drugi nije primjecivao.
A onda se autobus naglim trzajem zaustavio na stanici. Zasto je bas onda podigla pogled?
Srednja vrata. Ona na koja je ona trebala uci da vozacu ne bude zima. Uslo ih je pet. Dvije srednjoskolke sa slatkim vunenim kapama, dvije bakice i on.
Stajao je kao da ceka nesto drugo, a ne kao da pokusava uci u autobus. Strpljivo ih je pustio da uđu, a onda se i sam ukrcao. Mislite da je dragi pristojni decko koji postuje starije i ne cokce jezikom na njihovu sporost? Mozda. Ona to nije mislila. Ona je vidjela u njegovoj ruci tek zapaljenu cigaretu. Cak joj se na tren ucinilo da nece uci bas zbog te tek zapaljene cigarete. U posljednji cas ju je bacio, otpuhao dim i sagnuo se. Torba. Velika crna putna torba.
Zar se crne rupe primjecuju kroz prozor autobusa? Zar one mogu biti zanimljive? Toliko da fiksiras pogledom nekog tko pluta među svojim mislima potpuno nezainteresiran za zbivanja oko sebe? Da. On je primjetio, cim se autobus zaustavio. I dok je ulazio nije skidao pogled s nje. A imao je „onaj“ pogled.
Post-it pogled. Sta se tako lako zalijepi a ne ostavlja tragove kad ga skines. Ovaj post-it je bio vanserijski. I imao je ono super ljepilo. Brzosusece. Znate, ono u maloj tubici sto sve lijepi? Pa na reklami jedna kap zalijepi kamion za cestu? Dobro, necemo pretjerivati. Ali ona taj pogled nikako nije mogla otresti.
Usao je u autobus i krenuo prema njoj. Stajala je sama u tom krugu, na dijelu koji je bio natkriven onim plasticnim materijalom u harmonika stilu. A on je bas tu spustio svoju veliku crnu putnu torbu i naslonio se prekoputa nje.
Pokusavala je nezainteresirano buljiti u jedno nasvrljano ime na staklu pored njega, ali nije uspijevala.
Tamnozelene oci. Jake licne kosti. Usta kakva ima njen omiljeni nogometas. I post-it pogled.
Ne, nije joj bilo ugodno. Osjecala se kao kada je usla u krivi autobus. A taj pogled je ignorirao sve njene misli o nelagodi. Cetiri stanice. Cetiri stanice pogled je plesao po njoj. Mozda mu se sviđala jakna. I sal. I cizme. I rukavice. Znalacki bi krenuo od dolje, kao da je skenira. I dok bi dosao do ociju zaustavio bi se par puta, valjda da odmori. A onda bi se oci susrele. Nije mogla izdrzati dulje od par sekundi, pravila bi se da je zanima isarana torba crvenokose srednjoskolke. Mislila je da ce preskociti tu torbetinu i prilijepiti mu trisku. Onako, kao post-it. Ali nije. Nije se mogla pomaknuti. Crna rupa se rasplinula i odjednom joj se losa rasvjeta autobusa ucinila poput reflektora. Vrludala je pogledom po onih par putnika koji su se ostali voziti. Pokusavala je naci nesto sta bi joj bilo zanimljivije od razmisljanja na kojoj ce stanici on izaci. Mobitel joj je vibrirao u dzepu ali se i dalje nije micala. Osjecala je njegov pogled i vrucinu koja je navirala u obraze.
Jos jedna stanica.
Samo jedna.
Gledala je u torbu. I pokusavala zamisliti sto sve ima unutra. Iz rasmisljanja ju je prenula njegova modra tenisica. Naglo joj je uletjela u vidno polje pa se trznula. Nogom je brzom vjestom kretnjom pomaknuo torbu blize sebi. Stresnula se na taj njegov nagli pokret i trenutak kasnije u sebi vikala zasto je tako glupo reagirala. Nesvjesno je pogledala njegovo lice. Valjda je zeljela vidjeti jeli uhvatio njenu glupu reakciju. Nasmijao se. Zubi.. Dostojni reklame za zubnu pastu.
Kretanje sa semafora odvratilo joj je misli od mozganja na koga je podsjeca. Krenula je prema vratima. Onima na kojima pise IZLAZ. Kroz koja je on usao. Dok je prolazila pomaknuo je torbu, iako je bilo dovoljno mjesta da prođe. Kako se naglo sagnuo zapahnuo ju je ugodni diskretni miris.
Tko je on? Odakle je? Gdje ide? Protutnjalo joj je kroz glavu dok se naslanjala na staklo pored vrata. Onda se i on pomaknuo. Opet tako naglo da je trepnula kao da joj je netko pljesnuo dlanovima pred licem. Protrcao je iza nje, prema vozacu. Torba je ostala na istom mjestu. Mozda je terorist? Mozda je bomba u torbi? Mozda ce nesto napravit onom groznom vozacu i zabiti autobus u veliki ruzni zid? Mozda je luđak? To bi objasnilo onaj fiksirani besramni pogled.. Da bar je. Da se bar nesto ludo danas dogodi..
-Oprostite, kak' se zove ova ulica?
Pobjegao joj je smjesak. Eto. Odgovorio je na jedno pitanje – odakle je. Vozac je kroz zube procijedio ime ulice, a on je jednako brzo odjurio natrag do torbe. Po treci put osjetila je onaj ugodni miris kako joj se mazno zavlaci u nosnice. Autobus je poceo usporavati, a on se odjednom nasao tik iza nje. Osjetila ga je svom duzinom tijela. I odjednom su rukavice i sal postali suvisni. Osjecala mu je dah na vratu, a na tren joj se ucinilo da joj mirise kosu.
Trenutak.
Bio je to samo trenutak.
A onda je autobus stao.
Nista.
Vrata se ne otvaraju. Kakvo govno od covjeka. Gleda ih u retrovizoru i ceka. Gledali su i oni njega. Proslo je sigurno deset sekundi. Jako dugih sekundi. I za nju i za njega. Ali, kao da im se nije zurilo. Nitko nije zivcano viknuo „vrata“. Nitko nije odjurio na druga, otvorena na kojima također pise IZLAZ.
Jesu li uopce zeljeli izaci iz autobusa? Jesu li se zeljeli pomaknuti? Jesu li pomislili kako je taj muski parfem i taj sampon za obojenu kosu idealan spoj?
Zapravo, nije bitno. Jer su se vrata ipak otvorila.
Nalet hladnog vjetra gurnuo ih je u stvarnost gdje su krenuli u suprotnim smjerovima. U jednom dzepu stiskala je neponistenu kartu, u drugoj mobitel s dva propustena poziva. Nije joj jos dugo mirisao onaj ugodni diskretni miris. Nakon samo par brzih koraka u nosnice joj se nasilno uvukao miris bure i necijeg sutrasnjeg rucka.
- 13:28 -